Svako jutro, dok sjedim s toplom šoljicom kafe u ruci, sjećanja me vraćaju u vrijeme kada smo kuću ispunjavali smijehom i razgovorom. Ostao sam žudan trenutaka
kada bih s roditeljima i bratom, za onim starim drvenim stolom, dijelio sitnice iz svakodnevnog života. Zvuk kuhinjskog radija bio bi jedina konkurencija njihovim glasovima dok bismo tiho
ćaskali, a miris svježe skuhane kafe ispunjavao prostoriju.
Nedostaje mi način na koji bi mama, s nježnošću, poslužila kafu, dok bi otac brižno prepričavao događaje
iz davne prošlosti. Brat bi, sa svojim šalama, uvijek znao oraspoložiti i one najtmurnije dana. Svaki gutljaj kafe bio je povezan s toplinom obitelji i osjećajem pripadnosti koji ničim drugim
nije mogao biti zamijenjen.
I sada, dok slušam kako ljudi oko mene u ovom stranom gradu jednolično razgovaraju, moje misli često lutaju natrag. Nedostaje mi prilika da čujem roditeljski
glas, njihove savjete, pa čak i svakodnevne prepirke oko sitnica. Ti trenuci, koji tada možda nisu izgledali posebni, sada su postali neprocjenjivo blago u mom srcu.
Sa svakom šoljicom kafe, dalje od doma, prisjećam se prošlih dana s čežnjom, ali i s nadom da ćemo se jednog dana opet okupiti. Dotad čuvam te uspomene kao
svjetlost koja razbija tmine daljine, vjerujući da će se ponovno pružiti prilika da sjednemo zajedno, pod istim krovom, uz kafu koja nas ponovo spaja.
Podijeli ovaj tekst ako si van Bosne